Brnadić Ivana

BALKAN BIZZNIS

Ključ poslovanja na Balkanu

SADRŽAJ

UVOD

PRVI DIO

Nebelungen GmbH & Co. KG

Konferencija

Odabir lokacije

Gospodin Štoleg

Ključevi

Odvjetnički ured Štoleg

Večera

Priprema projekta

U sjedištu tvrtke

Otkaz ili unaprjeđenje

DRUGI DIO

Gospodin Tomislav

Uredi

Radna snaga

Gospodin Schleiming

Prvi dojam

Odvjetnički ured Štoleg

Obilazak zemljišta

Večera

U hotelu

Gradska uprava

Nemoralna ponuda

Matematika

Prezentacija

TREĆI DIO

Gospodin Strick

Gospodin Filip

Sumnje

Propušteni pozivi

Odgovori

Odluka

Prvi dojam

Obilazak zemljišta

Ručak

Prijetnja iz Kine

Druga prilika

Početak ili kraj

Kraj

Zahvala

Literatura

U sjećanje na moju baku Ivku Josipović,

koja je preko 30 godina radila kao

gastarbajter u Njemačkoj.

Ako postoji knjiga koju želite pročitati,

a još nije napisana, tada je vi morate napisati.

Toni Morisson

UVOD

Knjiga je zasnovana na fikciji. Imena, likovi mjesta i incidenti predstavljaju ili plod autoričine mašte, ili su fiktivni. Svaka slučajnost sa stvarnim događajima, mjestima ili osobama, živim ili mrtvim, potpuno je slučajna, a opet knjiga je inspirirana i stvarnim ljudima i događajima koji su ostavili trag. Tanka je granica između stvarnog i nestvarnog. Istina je u očima čitatelja, a mašta istina unutar laži.

PRVI DIO

 

PRODAVATI MAGLU

[prodàvati·màglu]

· nebulozno pričati, obmanjivati,

davati lažna obećanja,

govoriti neistinu

Najčešće korištena fraza u poslovnoj komunikaciji na Balkanu.

NEBELUNGEN GmbH & Co. KG

Zovem se Inga Bergof, po struci sam projektni menadžer i zaposlenik tvrtke Nebelungen GmbH & Co. KG Iz naziva tvrtke možete naslutiti našu djelatnost. Izraz Nebelung stari je germanski naziv za mjesec novembar (Nebel = magla). Tvrtka Nebelungen sinonim je za kvalitetu, inovacije i tradiciju kako u državama njemačkog govornog područja, tako i drugdje. Gotovo u cijelosti izvozimo svoj proizvod. Prisutni smo na najzahtjevnijim tržištima diljem Europske unije, Azije, ali i ostalim svjetskim tržištima. Nebelungen GmbH & Co. KG zauzima mjesto u samom vrhu svjetske produkcije kada je riječ o proizvodnji magle. Naš uspjeh rezultat je stroge filozofije poslovanja tvrtke, koju potvrđuje „Made in Germany” žig. Godine 1887. od Britanaca nametnuta oznaka u međuvremenu je prepoznata kao nacionalni brend, koji nije stvoren putem skupih marketinških kampanja ili štandova na međunarodnim sajmovima, već je rezultat marljivog rada i truda te upućuje na visoku kvalitetu proizvoda. Žig je sinonim za pouzdanost, umjetnost inženjeringa znanja, izumiteljski duh i najviši tehnički standard. Stoji za BMW, Mercedes, za Porsche – stoji za maglu. Ljudi imaju povjerenja u žig, imaju povjerenja u nas.

Osim „Made in Germany” žiga, proizvod nosi i BIO žig, jer sam proces proizvodnje zahtijeva uvjete kontroliranog porijekla i ekološke proizvodnje bez kemikalija. Proizvodnja je ograničena i uz sitna odstupanja uglavnom sezonskog karaktera. Magla nastaje kada hladne zračne struje naiđu na topliju površinu zemlje ili vode, što najlakše možemo vidjeti u jesenskom periodu. Riječ je o običnom oblaku vodenih kapljica, tj. disperziji vodenih kapljica u zraku toliko sitnih da mogu lebdjeti. Nedostatak konkurencije u ovoj branši objašnjava prevelik rizik koji je povezan s poslovanjem. Magla je vrlo osjetljiv proizvod, u potpunosti ovisan o vremenskim uvjetima, dovoljno je da jedna jača struja promijeni smjer kretanja i proizvod vrhunske kvalitete pretvara se u smog.

Žurim na konferenciju, predsjednik Uprave i vlasnik gospodin Strick danas je sazvao izvanrednu sjednicu. Gospodin Strick naslijedio je tvrtku od oca Konrada. Za razliku od seniora, koji je uz ostale velike kompanije poput Bayera, BASF-a, Thyssen-Kruppa, VW-a itd. često putem medija prozivan zbog lukrativne suradnje s nacističkim režimom, junior se nikad nije isticao u javnosti. Sa svojih knap osamdeset godina još uvijek u uredu provodi većinu svog (slobodnog) vremena te živi povučeno i skromno. Gospodin Strick ponosan je na svoj pogon, koji se nalazi već generacijama u rukama obitelji. Rad s njim je vrlo zahtjevan. Iako naizgled drži cijelu vojsku vrhunskih menadžera i nakon 40 godina još uvijek se uporno drži svog gesla: „Svatko ima pravo na moje mišljenje”. Tu otprilike započinje i staje sva naša moć odlučivanja, neovisno o kojoj hijerarhijskoj razini tvrtke se radi.

Tvrtka već desetljećima brižno skriva svoju neslavnu ulogu u doba nacizma, no naslijeđena kultura i obrasci ponašanja kao što su red, rad i disciplina te druge preuzete filozofije ostat će duboko ukorijenjeni putem internih usmenih i pismenih pravilnika. Jedan od eklatantnih primjera je filozofija oko zapošljavanja i unaprjeđenja djelatnika. Zapošljavaju se isključivo domaći ljudi, izražene svijetle puti i umno-tjelesnih sposobnosti. Nedvojbenog smo porijekla, poznatih prezimena, odlikaši, uspješni sportaši, visoki, zgodni, plavokosi, plavooki i pametni. Za određivanje potonjeg, tj. inteligencije, tu se oslanja na reference, rezultate i ocjene. Nismo pripadnici Mense, čije članove s IQ-om iznad 130 čini samo 2 % svjetske populacije, niti je test inteligencije sastavni dio razgovora za posao.

U nedostatku izbora kandidata snižavaju se i kriteriji tako da se naglasak stavlja na porijeklo i prezime, dok izgled, postignuća te sve ostalo pada u drugi plan. Zahvaljujući jakim korijenima, tako zaposlenu osobu B-kategorije ništa ne priječi kad je u pitanju daljnji napredak u tvrtki. Razlika kod unaprjeđenja djelatnika, koji naslijeđenoj rasnoj ideologiji ne odgovaraju u potpunosti, je samo ta da takvi završavaju na višoj funkciji koja je manje izložena pojavljivanju u javnosti i radu s ljudima. Prilikom unaprjeđenja se zaposleniku B-kategorije pak otvoreno sugeriraju promjene vanjskog izgleda. Kada je riječ o lakše izvedivim promjenama kao što je to boja kose ili kilaža, to se odvija putem spontanih razgovora o najnovijim dijetama ili modnim trendovima. U zahtjevnijim slučajevima se to dešava u obliku konkretnih prijedloga dentalnih ili drugih potrebnih estetskih zahvata.

KONFERENCIJA

Počinje sastanak. Nagađa se da se gospodin Strick povlači u mirovinu te da će nam danas službeno predstaviti svog nasljednika. Navodno je za velik iznos vrbovao najboljeg čovjeka u branši. Gotovo dva metra visok, sijed gospodin u crnom sakou, kravati i šeširu ulazi u pratnji dva starija gospodina, također u odijelima. Prvi je nizak, uglađen, vitalan i nadasve dobro osunčan. Drugi je također visok, izgledom najstariji, jake tjelesne građe i jedini nosi naočale. Radi se o partnerima gospodina Stricka koji su mu osamdesetih godina ušli u poslovanje kako bi spasili tvrtku. Naime, njegov otac Konrad je pred samu smrt, unatoč perspektivnom poslovanju tvrtke, uspio dovesti tvrtku do ruba. Donio je niz pogrešnih poslovnih odluka i zadužio se prekomjerno, dok je istovremeno bez mjere investirao u istraživanje i razvoj. Gospodin Strick je tek po preuzimanju, kada je otac već ležao u hospiciju, bio suočen sa stvarnim stanjem bilance tvrtke. Nikada nije javno progovoreno o tome, no mediji su došli do saznanja da je Nebelungen, tj. gospodin Konrad Strick bio te godine najveći privatni investitor u znanost u državi. Osamdesetih je izvor financiranja za istraživanje i razvoj bio podjednak između državnog i privatnog sektora, te su takve priče manje privlačile pažnju, no budući da se radilo o medijima dobro poznatom Nebelungenu, iznosi su isplivavali na sve strane. Bio je to posljednji medijski spomen na seniora i njegovih posljednjih 5 minuta slave. U današnje vrijeme privatni sektor prevladava kada je u pitanju ulaganje u znanost, pogotovo u azijskim ekonomijama. Privatizacija znanosti je trend, usudim se tvrditi i negativan, koji zaslužuje veću pažnju javnosti, a gospodin Strick je zasigurno jedan od začetnika tog trenda na našem području. Budući da je sam proizvod ostao isti, razvile su se špekulacije oko toga u što je točno gospodin Strick senior ulagao, to pitanje je do danas ostalo neodgovoreno. Partneri gospodina Stricka imaju i dalje određene udjele u tvrtki, ali su se za razliku od njega, zbog starosti, prije nekoliko godina povukli u penziju i s odmakom te s raznih turističkih destinacija u zagrljaju trostruko mlađih ljubavnica prate prihode tvrtke.

Nakon kratkog pozdrava gospodin Strick obraća se sudionicima: „Gospodo, sigurno vas zanima razlog ovog okupljanja.” Vlada tišina. Nastavlja: „Poruka onima koji su sumnjali da odstupam: dopustite da vam predstavim vašeg novog direktora”, diže se sa stolice. „Nalazim se tek u drugoj polovici života, pun energije i volje želim ovu tvrtku podignuti u sam vrh, gdje nam je mjesto.” „Ali, direktore, mislim da smo već u…”, hrabro će jedan član Uprave. Gospodin Strick ga vidno ljutit prekida: „Gospodine…, stvari ovdje funkcioniraju na sljedeći način: vi ulazite sa svojim mišljenjem, a izlazite s mojim, no to ste u svojih dvadeset godina nerada već trebali shvatiti.” U ovom trenutku jedno nam je svima jasno: upravo se oslobodila pozicija u Upravi.

Gospodin Strick dramatično nastavlja: „Iz dubokog sna, jutros me probudila noćna mora. Usnio sam bankrot Nebelungena zbog konkurencije. Tržište su pokorili Kinezi jeftinom, nekvalitetnom kopijom našeg proizvoda.“ Kao da se odnekle čuo kontroliran prasak u smijeh, no on sav ozbiljan nastavlja dalje: „O tome sam odmah obavijestio svoje partnere kako bismo, kao i uvijek, skupa protumačili značenje sna. Jednoglasno smo utvrdili da nam netko ili nešto šalje znak. Našu sumnju dodatno je potvrdio i crni mačak, koji nam je pretrčao cestu dok smo hodali od parkinga do ulaza. Previše je loših znakova, to ne sluti na dobro! Moramo hitno djelovati i stoga smo jednoglasno odlučili preseliti svu proizvodnju na područje istočne Europe.” Vlada muk. Ovo nitko nije mogao predvidjeti.

„Troškovi u istočnoj Europi znatno su niži nego kod nas. Radna snaga je jeftinija. Ciljanom selidbom pogona u klimatski pogodnije područje izbjegli bismo mjesečne oscilacije u proizvodnji, iz sezonske bismo mogli prijeći na cjelogodišnju. Zamislite samo te količine i profit! Povećanjem količina cijena po jedinici proizvoda bi se smanjila, što bi utjecalo na prodajnu cijenu koja bi do te mjere postala konkurentna da Kinezi za ovog vijeka ne bi imali računice baviti se proizvodnjom magle.”

I dalje vlada muk. Čemu reakcija, ništa ne iznenađuje kad je u pitanju gospodin Strick i njegovi snovi, njegove ideje, ideje njegovih prijatelja, prijatelja njegovih prijatelja, njegovog brijača itd. Obično ga takve ideje drže par dana, tada ili promijeni mišljenje ili jednostavno zaboravi na njih. Kad je riječ o zaboravu, gospodin Strick se često ne sjeća što je jučer rekao, no zanimljivo, vrlo dobro zna što nije, pa tako mu se ne mogu nametnuti lažna sjećanja što mnogi konstantno pokušavaju. Nekad se nakon sati i sati držanja monologa bez realizacije ijedne ideje čini da gospodinu Stricku jednostavno samo godi njegova nazočnost i boja vlastitog glasa. Njegove ideje i radne metode odavno je vrijeme pregazilo. Marketing smatra bacanjem novca kroz prozor, dok ga djelatnici odjela falsificiranim statistikama na dnevnoj bazi uvjeravaju da taj novac bačen kroz prozor ipak ulazi na vrata. IT sektor mu je dandanas jedna od najvećih nepoznanica, no svjestan je da mora ići ukorak s vremenom pa makar to značilo i uvođenje nepoznanica u tvrtku. IT sektor je zapravo Vatikan u tvrtki, država unutar države, jedini odjel u koji se ne miješa. Nadglasan od strane većine osnovao je odjel krajem devedesetih i tu je što se tiče opreme, čiji je velik dio već dosegnuo status muzejskih eksponata, vrijeme stalo. Odjel drži na respiratoru. IT tim se svim snagama bori održati odjel funkcionalnim, što u praksi izgleda kao igranje Fortnite igrice na 8-bitnom Commodoreu 64.

Rezultate i opstanak tvrtke zahvaljujemo velikoj potražnji tržišta i nedostatku konkurencije, manje trenutnim poduzetničkim sposobnostima gospodina Stricka. S pravom tvrdi da možemo bolje, mogli bismo puno bolje da sam ne koči svaki prijedlog unaprjeđenja poslovanja s naše strane. Sve se na kraju uglavnom svodi na to da od nas traži samo inovativan način da radimo sve kao što smo oduvijek radili ili, točnije rečeno, kao što je on to oduvijek radio. Ponekad se čini da namjerno odbija dobre ideje samo zato što nisu njegove. Dešava se i da određeni prijedlog odbije, a kasnije isti prezentira kao vlastiti. Radi se o osobi s jakim egom, a takvi nisu spremni prihvatiti istinu i preuzeti odgovornost za vlastite pogreške, pa tako i on vješto ignorira da nije više u stanju donositi odluke koje su u skladu s modernim načinom poslovanja i vladajućim tržišnim trendovima. Uvijek su drugi krivi iako u konačnici svaku odluku isključivo on sam donosi. Njegov ego najveći je trošak ove tvrtke. Kinezi su nam za petama, potencijalni konkurenti agresivno vrbuju bivše kolege, no hipotetski gledano, da se i dogodi ono najgore, tj. preuzimanje određenog dijela tržišta, tu je još uvijek dovoljno prostora za sve. Svijet je naprosto željan magle.

ODABIR LOKACIJE

Ponedjeljak je, kasnim u ured.Što znači kasniti u našoj tvrtki? Vratimo se na one naslijeđene obrasce ponašanja. Službeno radno vrijeme je od 8:00 h do 16:00 h, to je službeni fond sati koji je u skladu sa zakonskim, a koji služi za obračun plaća. Neslužbeno, u uredu moramo biti od 7: 00 h. Kako se unaprjeđenjem penjemo po hijerarhijskoj strukturi, sve ranije dolazimo na posao, a kasnije odlazimo. Svrha produženog boravka je poslužiti kao uzor podređenima jer kao djelatnici moramo biti spremni žrtvovati se za tvrtku. Za sam vrh hijerarhije, tj. Upravu vrijede druga pravila. Prekovremeni su nam ukalkulirani u iznadprosječnu plaću koju primamo. Vrlo zgodna obmana često prakticirana u branši, jer kad plaću podijelimo s brojem odrađenih sati, dođemo do satnice niže od satnice jedne blagajnice.

Ulazim u ured punkt 7:01 h, vrata su širom otvorena. Gospodin Strick sjedi zavaljen u mom (svom) stolcu, želi mi dobro jutro te u istom dahu konstatira da kasnim. Kašnjenje ovaj put pripisuje nesposobnim izvođačima radova na gradskoj cesti na samom prilazu tvrtki. Mjesecima već drže bauštelu zbog koje čak i on ponekad zakasni na posao, i opet su kao i u svemu drugi krivi.

„Gospođo…, ne želim se ponavljati, čuli ste sve na sastanku. Vas sam izabrao za voditelja projekta. Molim da se odmah ulovite posla. Analizirajte istočnu regiju i potražite adekvatnu lokaciju. Pri tome uzmite u obzir sve aspekte poslovanja: ekonomske, klimatske, zakonske i, što je najvažnije, financijske. Očekujem najpovoljnije rješenje za tvrtku. Sutra u 12 h kod mene u uredu.“ Dok izlazi gasi svjetlo u uredu, uz komentar da se razdanilo i više mi nije potrebno. Gašenje svjetla obavezno je prilikom svakog napuštanja ureda i u slučaju dovoljne razine dnevne svjetlosti potrebne za rad.

Googlam, pretražujem države s pogodnim klimatskim uvjetima, zatim ih eliminiram po ekonomskim i drugim čimbenicima. Skačem s kontinenta na kontinent, s regije na regiju, s države na državu, s grada na grad. Nakon cjelodnevne obrade podataka jedna država konačno dolazi do izražaja. Članica je Europske unije što znači: nema carine. U svijetu je, osim kao turistička destinacija, ponajviše poznata po izvrsnim sportskim dostignućima. Kad je riječ o poslovnom svijetu, tu hvalospjevi staju: donedavno negativan kreditni rejting, pretjerana birokracija i visok stupanj korupcije.

Nazovem Kristjana koji je sa mnom pohađao fakultet, rođen je kod nas, ali slovenskog je podrijetla. Što je započelo kao small talk, završava kao dvosatno predavanje o malverzacijama. Kristjan je član Uprave poznatog njemačkog maloprodajnog lanca. Brzo je napredovao, između ostalog jer je uspješno vodio tim zadužen za ekspanziju na potencijalno tržište. Svu problematiku na tamošnjem tržištu iskusio je na vlastitoj koži, no čini se da ne žali zbog odluke. Unatoč početnim poteškoćama s korupcijom, papirologijom, zakonima, radnim i potrošačkim navikama ljudi itd., tvrtka se uspjela etablirati kao vodeća u tom segmentu. Tvrdi kako su gotovo svi djelatnici, početno zaduženi za ekspanziju, dobili otkaz zbog iskorištavanja ovlasti u svrhe vlastitih interesa te svakako savjetuje da se sve triput kontrolira te odluke ne prepuštaju novozaposlenima na terenu, bez obzira na to koliko povjerenja ulijevali. Balkan odlikuje zavidan stupanj kreativnosti kada je riječ o malverzaciji. Jedni su otišli sami na vrijeme i punih džepova, drugi su dobili otkaz ili čak otkaz uz silnu otpremninu, dok su treći ni krivi ni dužni platili cijenu za druge jer su slučajno bili dio odjela.

Tvrtka je platila cijenu, tj. dandanas plaća, a trošak je u međuvremenu prihvaćen kao cijena ulaska na tržište ili izdatak za razvoj te se knjigovodstveno amortizira poput nematerijalne imovine.

Mogućnost zarade kroz razne kombinacije najbolja je prilikom samog ulaska strane tvrtke u zemlju; što duže tvrtka posluje na tržištu, manje su mogućnosti manipulacije, a time i sami iznosi. Moglo bi se reći da su ekspanzija i osobni interesi, tj. zarade pojedinaca općenito proporcionalne veličine, a kad je u pitanju ekspanzija u maloprodaji, branša prednjači u dodatnim mogućnostima zarade, naravno nakon državnih i crkvenih poslova. Kako ekspanzija unutar zemlje postaje slabija, smanjuje se i manipulativni prostor za kombinacije. Ne kupuju se zemljišta – nema kalkulacija s trostruko višim cijenama. Manje je građevinskih radova, manje su provizije od izvođača. Asortiman je manje-više posložen, manje su provizije od ucjene domaćih dobavljača za ulistavanje proizvoda i postotak zarade od njihove prodaje. Radna mjesta su popunjena, izostaju provizije u visini prve tri mjesečne plaće od zapošljavanja djelatnika preko veze, djelatnika koji i dalje radije rade za strane nego domaće tvrtke. Razlika u plaćama je u međuvremenu neznatna, ali strane tvrtke ulijevaju određenu sigurnost i, što je najbitnije, plaće su redovite. Ugovori s tvrtkama koje izdaju certifikate potrebne za prodaju određenih proizvoda odavno su potpisani na 100+ godina po 3 x većim cijenama, tako definirani iznosi i dalje idu u džep potpisnika, koji iako nije u tvrtki, uredno dalje dijeli iznos sa svojim nasljednikom. Dakle, kako ekspanzija stagnira, tako je svatko već uzeo svoj dio kolača i još samo oni u najstrožem vrhu koji imaju iole mogućnosti donošenja odluka mogu još tu i tamo profitirati. Oni kojima je skromnost vrlina mogu tako dugoročno nastaviti bez da ih se zamijeti, proziva ili im se čak uopće i zamjeri, na kraju krajeva razumljivo je da za prodaju rakije oca direktorove ljubavnice na polici jednostavno mora biti mjesta. Oni najuporniji i najpohlepniji tad tek kreću s pravim poslovanjem. Otvaraju vlastite tvrtke koje rade i za njihovog poslodavca i za ostale u branši, ipak bi bila šteta ne iskoristiti stečena poznanstva istomišljenika.

Problem je što su se zbog nekažnjavanja, štoviše nagrađivanja, u jasnim slučajevima manipulacije izgubili mnogi dobri djelatnici. Oni koji su cijelo vrijeme pošteno radili dok su istovremeno svjedočili raznoraznim nepoštenim odlukama tvrtke, sami su ili napustili tvrtku ili su ostali i čekaju svoju priliku. Shvatili su da se lojalnost ne isplati, lojalnost i vjera u stranu tvrtku uvukla ih je u vrtoglave kredite koje su pouzimali zadivljeni platnim listama, a koji ih dandanas vežu za tvrtku, tj. rad za iznadprosječnu plaću. Takvi, sada pametniji djelatnici, u međuvremenu zasluženo unaprijeđeni, uglavnom se na sjednicama u matičnoj državi tvrtke zalažu za širenje poslovanja istočnije na druge zemlje Balkana. Javljaju za određene pozicije i traže premještaj pod izlikom da su spremni sve učiniti za tvrtku, što je jako cijenjen stav u svakoj stranoj tvrtki. Kristjan zaključuje da samo ako prihvatimo cijenu ulaska i zaboravimo ustaljene obrasce poslovanja kakve smo navikli u našoj državi, možemo poslovati, a rezultati će doći. Dao mi je kontakt odvjetničkog ureda gospodina Štolega koji zastupa isključivo velike svjetske tvrtke, ozbiljne klijente koji namjeravaju investirati u zemlju.

Punkt 12 h u uredu gospodina Stricka. „Gospođo Bergof, molim kratko i jasno.” „Cro…“, nisam ni dovršila. „Jugoslawien? Tito? Sliwowitz? Tschevapi? Zašto ne.” „Gospodine Strick, proučila sam i…” „Dobro, dobro, uzmite sljedeći let. Imate tjedan dana da se vratite s konkretnim informacijama”.

Spremna čekam let. Mačka Felixa sam predala mami na čuvanje. Zovem odvjetnički ured da dogovorim sastanak što prije kako bih u tih tjedan dana stigla odraditi sve potrebno i vratiti se s traženim podacima. S druge strane javlja se djevojka koja savršenim njemačkim jezikom odgovara kako će me spojiti s gospodinom Štolegom. Gospodin također na tečnom njemačkom prihvaća razgovor: „O, gospođo ili gospodična Bergof, očekivao sam vaš poziv, Kris me obavijestio.” „Gospodična molim.“ Ne znam zašto ga ispravljam. U poslovnoj komunikaciji se takva pitanja ne postavljaju. „Već ste stigli?” „Ne, čekam let, slijećem za 3 sata. Molila bih termin već sutra ujutro.“ „U 8 h vam odgovara?” Savršeno. „Ugodan let“, dodaje. Zahvaljujem i prekidam razgovor.

Aviofob sam i ako se mene pita nikad ne bih sjela u avion, no zbog potrebe posla, a i zbog godišnjih odmora naučila sam kontrolirati svoj strah, tj. bez prethodnog uzimanja tableta za spavanje ili adekvatnog doziranja alkoholom ne ulazim u avion. Budi me stjuardesa. Let je poprilično kratak kad ga prespavate. Kad smo već kod spavanja, rezervirala sam hotel u samom centru grada. Do grada planiram uzeti taksi, skuplji je od javnog prijevoza koji nam se od strane tvrtke uvijek sugerira zbog troškova, no sad nije vrijeme za štednju. Prolazim kontrolu i uzimam kofer s trake. Izlazim. Ispred mene stoji čovjek s natpisom: „Fr. Bergof.” U šoku se okrenem oko sebe uvjeravajući se da postoji još netko s istim imenom. Bergof je naše često domaće prezime. Gospodin odjeven u uniformu šofera uočava moju reakciju te mi prilazi i govori: „Herr Štoleg.” Iako me sam čin ljuti jer nema potrebe za takvim pristupom, istovremeno me, s obzirom na buran dan veseli činjenica da ne moram tražiti prijevoz. Ne dolikuje mi takvo ponašanje, no koga briga, daleko sam, kasno je i umorna sam. Prihvaćam bez prigovora ponudu. Tijekom vožnje vlada šutnja, gospodin šofer je vrlo profesionalan. Otvara mi vrata i iznosi moje stvari iz prtljažnika koje dalje predaje portiru. Ljubazno se pozdravlja i odlazi.

Ulazim u sobu. Na stolu čeka buket cvijeća s porukom na njemačkom: „Dobro došli, sutra u 8 h se vidimo u uredu na adresi niže. Odmorite se.” Uistinu, u cijeloj ovoj strci nisam ni pitala za adresu ureda. Ugodno sam iznenađena dočekom koji mi je gospodin Štoleg priredio. Skoro 20 godina radim ovaj posao i jedino što me do sada znalo dočekati u hotelima bile su zdjele voća, i to u all inclusive aranžmanima na paušalnim putovanjima u Tursku. Kako je samo znao gdje ću odsjesti? Ne razumijem i ne moram, sad trebam samo tuš i krevet.

GOSPODIN ŠTOLEG

Zovem se Emanuel Štoleg. Vlasnik sam odvjetničkog ureda koji već godinama pruža spektar pravnih usluga međunarodnim klijentima iz raznih poslova i branša. Klijentima nudimo pravnu podršku po sistemu ključ u ruke u svim pitanjima s kojima se klijent susreće prilikom započinjanja, vođenja ili širenja svog poslovanja u našoj zemlji. Iskustvo, stručnost, pouzdanost i fleksibilnost našeg tima nam omogućava da brzo prepoznamo želje naših klijenata te im u svakom trenutku ponudimo optimalna poslovno orijentirana rješenja. Susretljivost i ljubaznost je ono što nas razlikuje od drugih. Stranci koji se poslovno prvi put susreću s balkanskim načinom rada, zavedeni našim, neobično prisnim pristupom, ne zamjećuju kako je sve to samo dio obmane, tj. jedne prividne i prekrasne interesne priče u nizu, u kojoj svaki od igrača igra svoju ulogu.

Kao glavni kontakt gospođe Inge podrazumijeva se da govorim savršeno njemački, elokventan sam, stručan, konzekventan, kulturan i galantan. Ja sam Mr. Good Guy, koji ima zadatak na prvu pobiti sve njene predrasude, a koje su temeljene na (ne)istinitim pričama o nama Balkancima te nam na taj način otvoriti priliku za suradnju. Svjesni smo svojih mogućnosti u ovoj državi, a ako mislite da je Amerika zemlja neograničenih mogućnosti, onda Balkan sa svojih oko 500.000 km2, što je otprilike oko jedna dvadesetina Amerike, nije zemlja, već regija, točnije poluotok neograničenih mogućnosti, a naša država koja čini svega 1/175 površine Amerike fenomen kada govorimo o neograničenim mogućnostima.

Svaka država u svijetu pronaći će ekvivalent gospodina Štolega u našoj državi, u kojem će prepoznati svog ambasadora. A svaki gospodin Štoleg, da bi odrađivao uslugu po sistemu ključ u ruke koju obećava, treba ključ za obavljanje svojih usluga, ključ s kojim ga se u slučaju razotkrivanja nikad ne može povezati. Strah od gubitka radne licence i reputacije prevelik je da bi se išta prepuštalo riziku. Mijenjaju se nacije, lica, robe i usluge, no princip rada je uvijek isti.